DA LI JE MJESEC RAMAZAN MJESEC ZA SHOW?

DA LI JE MJESEC RAMAZAN MJESEC ZA SHOW?

Često čujemo muslimane koji govore da su zabrinuti za stanje ummeta; za stanje muslimana u svijetu; za stanje Islamske zajednice; za stanje Bošnjaka;… U zadnjih nekoliko dana to su riječi kako su zabrinuti za stanje muslimanskih naroda/zemalja u Zaljevu.

Nerijetko se tu spomene hadis  u kojem se kaže da je Poslanik s.a.v.s. rekao: „…onaj ko ne brine o stanje muslimana – nije od njih“. Iako je ovaj hadis u više njegovih rivajeta ocijenjen kao slab, takvi (ne)svjesno žele ostaviti dojam da neko, eto, brine šta se (s) muslimanima dešava.

Ruku na srce, kada sam sjeo i ovaj tekst počeo pisati i sam sam bio zaustio da kažem (umalo napisao) da me brine stanje muslimana. Bez namjere da osuđujem, niti da pišem prodike ili da iz ćejfa provociram te i takve, moje iskustvo govori da se najčešče radi o potpunoj i ispraznoj tlapnji koja nije ni na čemu utemeljena. Jer, učemu je onda problem da je čovjek zabrinut samo za ono što ne može promjeniti, a ne za ono što može i ne pokušava? Da pojasnim…

Kako je moguće da brinemo o ummetu i muslimanima od mašrika i magriba, a ne brinemo o najosnovnijim potrebama muslimana u našoj ulici, čaršiji, selu,…?

Kako neko uopće može biti toliko drzak da izražava svoju zabrinutost za Islamsku zajednicu, a prozori u njegovoj lokalnoj džamiji prljavi i neprebrisani mjesecima?

Kako neko može biti toliko (umalo ne napisah bezobrazan) lahkomislen pa da misli da neko ne vidi čisto i bez imalo sumnje jasno licemjerstvo u riječima i s ozbiljnim izrazom lica izraženoj brizi?

Ovoga ramazana postim i od Facebooka. I pravo mi godi. Uopće se ne osjećam da sam uskraćen za bilo koju važnu vijest, a u pravom smislu riječi odmaram od mnoštva besmislica i sveprisutnijeg emocionalnog povampirenja kod ljudi (za koje umalo nisam napisao da sam zabrinut.1)Snažno preporučujem knjigu Alberta Bernsteina, Emocionalni vampiri, Laguna, Beograd, 2015.

Znači, nisam zabrinut ni za šta što ne mogu promjeniti i što realno nema konkretne implikaije na moj život. Ali ako nisam zabrinut ne znači da me nije briga na način potpune ravnodušnosti na sve što se dešava oko mene.

Iako je krajnje neuobičajeno, ipak riskiram da vašu pažnju na trenutak preumsjerim na drugu stranu. Naime, upravo u ovim trenucima kroz otvoren prozor i na neki način opuštajuću buku sa obližnjeg autoputa u kancelariju mi se ušunjao i miris pržene paprike. Neka je slava Uzvišenom da je jedna od blagodati posta i ta da čovjeka podsjeti na važnost i ljepotu čula mirisa koji je daleko izražajniji kada se posti. Možda se i druga čula nečim  mogu pojačati? Tema za razmišljanje ili za pisanje. Vraćam se nazad na temu o kojoj pišem, a ako baš hoćete nisam je još ni spomenuo, ali evo upravo sad hoću…

Ne znam da li je razlog tome sve veći broj godina koje imam, ali evo svjedočim da mi ramazani sve brže prolaze. Kada bih prije 20-tak godina, kao softa, bio u nekom džematu i brojao preostale dane do bajrama, sasvim dobro se sjećam dojma da su se ramazanski dani smjenjivali puževljevom brzinom ili me podsjećali na Hudut2)naziv bunara Hudut je arapskog porijekla i znači “Granice” jer se nalazi na području Bužima koi je stolježima bio na granici Osmanskog carstva i kada skoro zasuši i nikad dočekati da se kanta napuni do vrha.

Nastojeći činiti šti više dobra koja bi mi, na temelju onoga što znam i kako poimam, mogla priskrbiti ahiretsku nagradu i – ipak – prateći šta se dešava ovog i zadnjih naših ramazana, tužan sam (umalo ne napisah – zabrinut) u šta se ramazan pretvorio. Mislim, ramazan je ramazan, nego hoću da kažem u šta mi (ili neki od nas) pretvaramo ramazan.

Neću ovdje pisati o ljudima kojima je ramazan kao i svaki drugi mjesec, već hoću da javno stavim znak pitanja nakon riječi: Da li je ovo ramazan kakav treba da bude i da li je Uzvišeni zadovoljan sa našom ramazanskom praksom?

Naravno, najjednostavnije je pisati tekstove, vazove i hutbe na način da se ističu sve one prednosti ramazana u odnosu na druge mjesece, e nebi li to doprlo do naših i nečijih srca. Nisam ama baš nikad naišao na negodovanje i neodobravanje muslimana kada ih se bodri i kuraži da ramazan provedu u ibadetu raznih vrsta i da se u ramazanu sustegnu ne samo od harama nego i mnogih drugih, načelno dozvoljenih, djela i aktivnosti. Ali vjerujem da je potrebno postaviti i ona/ova pitanja koja se neće nekome svidjeti. Ako sam u krivu, eto puste sreće, a ako sam u pravu evo prilike da se o pitanjima koja će uslijediti razmisli.

Poslanik s.a.v.s. je kazao da se nastupanjem ramazana džennetska vrata otvore, džehennemska zatvore i da se šejtani povežu. Razmišljao sam o značenju ovog hadisa i nastojao naći pravo njegovo tumačenje, ali na način da mi se duša smiri. Dakako, isto je mučilo i naše dobre šejhove i velikane u prošlosti koji su kazali da su vezani samo oni glavni i najutjecajniji šejtani ili pak da su značajno onemogućeni da djeluju. U istinitost hadisa sam se davno osvjedočio jer je stvarno manje zla i nepokornosti u ramazanu nego izvan ramazana, a više pokornosti i činjenja dobrih djela. Obećanja da će dobra djela u ramazanu biti mnogostruko nagrađena i snažni podsticaji na priznanje grijeha svojih uz traženje oprosta, sa mnogo većim šansama da nam pokajanje budu primljena su dakako razlozi više da se pohrli ka otvorenim džennetskim vratima.

Ono što budi dilemu kod mnogih jeste pitanje evidentno prisutnog zla i činjenja grijeha.

Kako, ako su šejtani povezani?

Ono što je okrijepljujuće i iznenađujuće važno jeste saznanje da nije sve do šejtana. Ima i do nas – ljudi. Ili, na drugi način kazano, primjetno je da kada nema (glavnih) šejtana ili su bar onemogućeni da djeluju kao izvan ramazana, da je šejtansko djelovanje slabo i ima, ruku na srce, mali utjecaj. Zapanjeni budemo, ali u isto vrijeme se otme iz naših grudi jedno Subhanallah, jer i sami Stvoritelj u časnom Kur'anu kazuje da je on slab i da nema moć nad Allahovim iskrenim robovima. On ima moć nagovaranja i pozivanj na zlo, ali samo ukoliko mu to dozvolimo.

Našao sam sjajan, pomalo šaljiv, ali ilustrativno odličan primjer kako se objašnjava šejtansko djelovanje. Naime, nakon pitanja kako je moguće da postoji zlo i tokom ramazana kada su šejtani povezani jedan je odgovorio otprilike ovako: Nakon što u kahvu sipamo šećer uzmemo kašičicu i promiješamo, zar ne? Da. A šta se dešava ako nakon brzog miješanja izvadimo kašićicu? Pa, kahva se nastavi kretati u smjeru u kojem smo je miješali. E, tako je i sa šejtanom i ljudima. Mi smo ljudi, a šejtan je kašičica. Oni koji dozvole i u kojoj mjeri da ih šejtan zavrti prije ramazana, nastave se vrtiti poput dobro zavrćenog spinera do bajrama kada im se ponovo vrati. Meni je bilo simpatično objašnjenje, nadam se i vama.

Znači, tužan sam (umalo ne napisah – zabrinut sam) što nam šejtan, u nemogućnosti da nas odvrati od posta, od učenja Kur'ana, od namaza, ali kao da nam nekako proda neku foru pa da se u našim glavama formira slika ramazana kao mjeseca predviđenog za show i nesvakidašnju zabavu. Mjesec ramazan postane mjesec uživanja u sijelima, iftarima, ramazanskim soframa, predramazanskim programima i ko zna čemu još. Mjesec ramazan – koji nas sustezanjem od dozvoljenog uči skromnosti, razumijevanju neimaštine i važnosti Allahovih blagodati čiju važnost shvatamo tek onda kada nam budu uskraćene ili kada ih u ramazanu, radi pokornosti Uzvišenom, sami sebi uskratimo – pretvorimo u mjesec izobilja, pripremanja raznovrsne hrane i pića.

Nakon uvida u predstavljanje mjeseca ramazana na brojnim televizijama da se primjetiti da njih uopće ne dotiče ni ramazan, ni post ni ibadet,… nego nastoje iskoristiti ramazan da naprave gledan show u okviru kojeg reklamiraju i proturaju raznovrsne proizvode i usluge. Tuga je da (is)korite ulemu, profesore i imame, u svoje prizemne ciljeve, ulemu koja (vjerujem) sa čistim nijjetom želi uputiti poruku onima koji gledaju program tih televizija. Također, primjetno je podmuklo djelovanje raznih ribara muslimanskih duša koji se aktiviraju u ramazanu šireći svoje sektaške ideje. To djelovanje je, po svemu sudeći, plaćeno televizijama kojima je ionako novac jedini interes.

Sve se čini da neko drugi postavlja okvire i definira modele kakav ramazan treba biti u javnom životu. Kao da nam poručuju: „Ako ti ne odgovora naša potrošačko-glumačko-show varijanta ramazana eto ti zatvori se u svoja četiri zida i budi u zaostaloj prošlosti.“

Zar nije vrijeme da se postave neka pitanja…?!

Pa ko još provodi ramazan u čistom ibadetu? Pa ko se još ne nadmeće u organiziranju brojnijih i bolje pripremljenih iftara? Pa ko još ne koristi iftare da se pokaže ili da bude viđen? Pa koja to još sitnošićardžijska duša ne koristi ramazan i iftare da sakuplja političke i druge poene kod našeg, načeno dobrog, naroda? Pa ko još ne organizira iftare u klasičnim kafanama i restoranima u kojima se do prije ramazana točilo i lokalo (a možda i uz ramazan kada nema iftara)? Pa ko još brine o tome sa kakvim će namirnicama naše majke i sestre pripremati iftare – onima koje su halal ili nas baš briga za to? (E, moj Allahu, koliko će samo iftara biti pripremljno sa mesom, supama, mesnim i drugim proizvodima koje u sebi imaju sadržaje koji nisu halal?!) Pa ko još brine o tome da je ramazan prava prilika da se u lokalnim čaršijama podrže oni mesari, oni restorani, one trgovine i trgovci koji u svojim lokalima i radnjama nemaju alkohola i mimo ramazana? Pa ko još nastoji iskoristiti ramazan da se iskorijene kladionice iz naših muslimanskih čaršija?

Pa ko još brine… ?Pa ko još istinski brine o stanju muslimana, ali onih muslimana koji žive i dijele isti dio kape nebeske i žive tu u našoj blizini? Neke treba pomoći – druge treba podržati i zajedno postati jači i Allahu bliži.

Prihvatam da ja možda ne vidim dovoljno isitinske brige i stvarnih konkretnih nastojanja da se radi na popravljanju stanja, ali itekako vidim dobro presipanja iz šupljeg u prazno i da se od ramazana umjesto mjeseca najdubljih i najintenzivnijih ibadeta i mjeseca svekolikog preporoda ne samo naših duša nego i našeg životnog ambijenta, napravi nešto sasvim drugo.

Završavam ovaj tekst s nadom da nisam u pravu i da je moja briga neopravdana. Čovjek, inače, želi biti u pravu. Ja ovoga puta najiskrenije želim da sam u krivu.

Fusnote:   [ + ]

1. Snažno preporučujem knjigu Alberta Bernsteina, Emocionalni vampiri, Laguna, Beograd, 2015.
2. naziv bunara Hudut je arapskog porijekla i znači “Granice” jer se nalazi na području Bužima koi je stolježima bio na granici Osmanskog carstva