Day

Februar 1, 2018

01feb

Dedžal i siromasi bez ponosa

Da li je Dedžal već ovladao našim duhom pitanje je na koje osim siromaha bez ponosa trebaju dati odgovor i pohlepni bogataši? Moderna tehnička civilizacija, govorio je briljantni mislilac Muhamed Asad ima sva svojstva i odlike Dedžala. Dedžal je slijep na jedno oko.

Moderna tehnička civilizacija, također. Dedžal izvan materijalnog progresa ne vidi nikakvu svrhu i smisao života. Moderna tehnička civilizacija ne poznaje i ni priznaje nikakve nematerijalne vrijednosti i načela. Njena naučna saznanja raspolažu moćima Dedžala jer omogućuju padanje kiše i rast biljaka, a njena medicina oživljava već otpisane na smrt. Materijalni progres moderne civilizacije tako je monumentalan i blistav, i u isto vrijeme globalan i očit, da ljudi slabe vjere počinju da joj se poput Božanstvu podanički dive i priklanjaju. Jedino oni koji su ostali istinski svjesni svoga Stvoritelja raspoznaju da obožavati Dedžala znači nijekati Boga.

A Dedžal se, tako nas uči naša vjera, ne zadovoljava polovičnim uspjehom. Sve dok ljudska duša odolijeva Dedžalovim zavođenjima i sve dok ciljeve života i život u cjelini gledamo sa oba oka, okom duha i materije, Dedžal u potpunosti nije obavio svoj posao. Zato Muhamed Asad pitanjem o slobodi našeg duha ostavlja prostora kakvoj-takvoj nadi da u bici sa jednookim Dedžalom nije sve izgubljeno: “Da li je Zapad uhvatio naše duše ili je samo dotakao naša čula?!“

Čini se da na Asadovo pitanje svako za sebe mora dati odgovor, jer svako najbolje zna šta se krije u njegovoj duši. Što se autora ovog teksta tiče, odavno primjećujem kako su utjecaji Dedžalovog zavođenja već duboko prodrli u našu preovlađujuću svijest, kriterije, navike i rezone. Dovoljno je kao ilustraciju spomenuti naš odnos prema siromaštvu.

Iako islam siromaštvo ne shvata kao vrlinu, Poslaniku Muhammedu, a.s. pripisuju se riječi فًهْرىٍ – Siromaštvo je moj ponos. I, zaista, ko je sa više ponosa i dostojanstva nosio svoje siromaštvo od časnog Poslanika Muhammeda, a.s.?! Da li je zbog gladi koju je nerijetko trpio i neimaštine koja je bila više redovno nego vanredno stanje u njegovom vlastitom domu, Poslanik Muhammed a.s. iznevjerio ili napustio ijedan princip za koji je živio?! Ima li u njegovom siromaštvu i traga danas tako rasprostranjenom osjećaju kompleksa manje vrijednosti zbog nemogućnosti da se ne posjeduju dunjalučka dobra?! Poslanikov ponos u siromaštvu njegovi ashabi i savremenici su shvatili na jedini etički ispravan način: bili su zadovoljni svojom nafakom i prezirali su svaki vid prosjačenja, jer prosjačenjem siromah postaje još siromašniji. Postaje siromašniji ponosom i dostojanstvom, a samim tim postaje slijep za bogatstvo i vrijednosti duha.

Siromaštvo je postalo sramota iako su velikani duha živjeli skromno i oskudno. Nažalost, veća je sramota nemati nego stjecati bogatstvo na sumnjiv i nedozvoljen način. Umjesto da ponosni siromasi kod nas uživaju posebno poštovanje, jer kako Kur’an kaže proseći ne dodijavaju ljudima, oni su za nas manje-više nevidljivi. Zar je onda čudo što je kod siromašnih već podavno nestalo dostojanstva i ponosa. Ko to bar jednom nije došao u iskušenje da se ulizuje bogatim i laska moćnicima kako bi popravio svoj socijalni status? Ko je, s druge strane, posljednji put osjetio istinsku želju i potrebu da se zbliži sa siromašnijim od sebe? U razgovoru sa običnim i marginaliziranim ljudima najviše pogađa povrijeđenost ljudi koji se žale da su marginalizirani samo zbog toga što su slabijeg materijalnog stanja. I šta se sve čini, kakvi se sve „podvizi“ i žrtve podnose da bi se umaklo tom usudu siromaštva?! Bez obzira na cijenu koju bijeg od siromaštva može podrazumijevati, uključujući žrtvovanje ponosa i časti, da bi se oslobodilo balasta neimaštine, da bi se iskoračilo iz mučne marginalnosti, pogazit će se i riječ i obraz, ostavit će se i porodica i toprak, zaboravit će se i otac i majka. Siromasi bez ponosa danas ostavljaju sve što su stekli nadajući se da će steći još više. Ostavljaju pristojne i solidno plaćene poslove u svojoj domovini i odlaze u evropske provincije raditi teže i manje pristojne poslove, a za koji će biti bolje plaćeni. S druge strane, u istoj toj domovini isplaćuju se toliko mizerne plaće i nadnice radnicima da poštenim ljudima ponos ne dozvoljava ropski rad i izrabljivanje. Tako se nedavno desilo da je na konkurs za posao u jednoj lokalnoj firmi prijavljeno troje kandidata. Firma je, inače, raspisala konkurs za četiri stotine slobodnih radnih mjesta.

Da li je Dedžal ovladao našim duhom pitanje je na koje osim siromaha bez ponosa trebaju dati odgovor i pohlepni bogataši. I jedni i drugi imaju simptome jednookog pogleda na svijet. Zbog tog pogleda ostaje se bez ispravne vizije života. I što je još pogubnije – ostaje se bez vjere.

Meho Šljivo

(preporod.com)

01feb

Svjetski dan hidžaba

Svjetski dan mahrame obilježava se prvog februara. Prvi put u svijetu obilježen je 2013. godine i to na prijedlog Nazme Khan iz New Yorka, koja je željela podstaknuti nemuslimanke da stave mahramu na jedan dan i dožive to iskustvo.

Cilj obilježavanja bio je i da se skrene pažnja na predrasude u vezi s mahramom i neugodna iskustva kojima su izložene žene s mahramom. Također, na ovaj dan u preko 140 zemalja u svijetu nastoji se u pravom svjetlu prikazati mahrama, koji je obaveza muslimanki. Već petu godinu zaredom Dan hidžaba se obilježava i u Bosni i Hercegovini gdje, i pored značajnog broja žena s mahramom, hidžab ili mahrama se smatra nepoželjnom u određenim mjestima i državnim institucijama.

Grubo kršenje prava muslimanki u BiH

Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine 2015. godine poslalo je dopis rukovodiocima pravosudnih institucija u kome se napominje da „se preduzmu određene mjere u pravcu prevazilaženja uočenog problema“ tj. nošenja vjerskih obilježja u pravosudnim institucijama, što se odnosilo i na samu mahramu.

Mahrama se još uvijek smatra nepoželjnom u određenim mjestima i državnim institucijama BiH/  Mahrama kod bh. muslimanki, pored toga što je propis vjere, a ne isključivo vanjski simbol i obilježje, duboko je usađena u tradiciju bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine.

“Ovo pitanje je aktualizirano dopisom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine od 21. 10. 2015. godine, koji je poslan svim sudovima i tužilaštvima u Bosni i Hercegovini i kojim se isti obavještavaju da je VSTV donijelo zaključak  da se rukovodiocima pravosudnih institucija skrene pažnja na zabranu nošenja vjerskih obilježja svim uposlenim u pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine. Po pitanju nošenja vjerskih obilježja od strane stranaka, VSTV je donijelo zaključak da nosioci pravosudnih funkcija cijene i odlučuju o ovom pitanju u svakom konkretnom slučaju. VSTV je, također, navelo da postoji potreba da se ovom pitanju posveti odgovarajuća pažnja od strane rukovodilaca pravosudnih institucija i ostalih nosilaca pravosudnih funkcija u BiH, posebno sa aspekta percepcije javnosti o postojanju vjerski motivisane pristrasnosti u pravosuđu“, kazao je Mensur Karadža, sekretar Rijaseta i član Rijasetove Komisije za slobodu vjere Rijaseta.

(Preporod.com)