Category

Priče

23apr

Ja ne idem u džamiju

Kad smo se sreli na putu ezan je ucio.

-¨Hajde, dodji sa mnom u dzamiju…¨- rekao sam ¨… znas da je danas dzuma!?¨

-¨Znas i ti, da ja ne idem u dzamiju!¨

-¨Znam, ali stvarno bih zelio da znam razlog.¨

-¨Pa ne znam ne mogu, znas i brinem se da mi se nece pegla na hlacama pokvariti¨

Samo sam se nasmijao.
-¨Vjerovatno se salis, zar i zbog toga moze da se ne ide u dzamiju?¨

-¨Ozbiljno ti kazem, znas da pazim na svoje odijevanje a posebno volim zeleno.¨ I stvarno, bilo je tako.

Odjeca koju je oblacio bila je stvarno lijepa, uvijek je birao da to bude zelena boja i uvijek je bila ispeglana.

-“U redu,” rekao sam – “zar nisi nikad u zivotu isao u dzamiju?”

-“Dok sam bio dijete isao sam sa djedom par puta, ali tad nisam razmisljao o tome hoce li mi hlace na koljenima da izblijede i mislim da vise nikako necu ici u dzamiju.”

-‘ Ono sto je rekao zaista me je zbunilo i pokajao sam se sto sam otvorio ovu temu.

Poslije smo se pozdravili i rastali.

Dva mjeseca nakon toga naseg razgovora rekli su mi da je u dzamiji.

Odmah sam otisao, bio je ispred safova koji su bili poredani za namaz u dzamijskoj basti.

I opet je bilo zeleno, polahko sam mu se priblizio i tihim glasom prozborio:

-“Rekao si da nikako neces dolaziti u dzamiju!?”

Nista nije odgovorio, lezao je na tabutu koji je bio prekriven zelenim!

03apr

Da li imalo ličiš na Jusufa

Jedno veče, uskim seoskim putom, Jusuf se vraćao kući. Njegov dotrajali golf je bio jadan i dotrajao kao i većina firmi u tom kraju. Od kako je fabrika u kojoj je radio zatvorena on je bio bez posla. Okrutna i hladna zima je ušla i u njegov skromni dom.

Put kojim se vraćao kući je bio pust. Malo ljudi je imalo razloga biti u to vrijeme na tom mjestu, osim ako nisu selili u drugi kraj zemlje. Većina njegovih prijatelja, u potrazi za poslom i boljim životom, je već bilo odselilo. Oni su imali porodice koje su morali prehraniti i snove koje su htjeli ispuniti. Ali, on je ostao. Napokon, u tom mjestu su i mezari njegovih roditelja koje je nadasve volio i poštovao.

Tu je rođen i odrastao.
Postajalo je sve mračnije. Polahko vozeći kući, skoro da nije ni primijetio čovjeka koji je stajao uz ivicu puta. Prolazeći pored njega shvatio je da mu je potrebna pomoć. Skrenuo je s puta i zaustavio se nekoliko metara ispred njegovog mercedesa. Zaustavljajući se, njegov auspuh koji je trebao popravku je više zabrujao.

Kada je izašao iz auta vidio je čovjeka u odmaklim šezdesetim godinama koji se uprkos osmjehu činio zabrinut. Niko mu nije stao kako bi mu pomogao pun sat vremena. Starac je izgledao prestrašeno i iscrpljeno. Pomislio je da se starac čak i njega prestrašio. Kako bi ga oslobodio, uputio mu je veseo osmjeh i rekao: “Treba li vam pomoć?”

Starac je drhtao od hladnoće dok je pokušavao objasniti da mu se probušila guma i da je sam ne može zamijeniti, a ni signala za mobitel tu nema kako bi zvao pomoć.

“Nema problema gospodine. Sada ćemo to riješiti. Vi slobodno uđite u auto. Toplije je. Ja ću za minut zamijeniti gumu. Usput, ja sam Jusuf.”

Iako probušena guma i nije neki kvar, ali za starca je to bilo dovoljno. Jusuf se sagnuo i postavljajući dizalicu, okliznuo se. Srećom dočekao se na dlanove. Dok je skidao točak, starcu kojem se vratio osmjeh i raspoloženje, je otvorio prozor i kazao mu da je on iz M. i da je u prolazu. Ne zna kako da mu zahvali što je stao da mu pomogne. Jusuf, zavrćući posljednje šarafe na rezervnom točku se samo osmjehnuo.

Starac je pitao koliko mu duguje. Ma koliko da je, neće mu biti puno s obzirom na okolnosti. Sjetio se kakve bi mu se sve loše stvari mogle desiti da mu nije Jusuf pomogao. Jusuf je odmahnuo i kazao da ne dolazi u obzir bilo kakav novac. Ovo mu nije posao. Samo je stao kako bi pomogao nekom u nevolji. Samo Bog dragi zna koliko je puta bio u prilici da i njemu drugi pomognu. Ne dao Allah dragi da ovo naplati, bio je njegov kategoričan odgovor. Ali, ako baš želi platiti uslugu, neka onda prvu osobu koju sretne i kojoj je potrebna pomoć pomogne. “…i tada me se sjetite,” dodao je Jusuf.

Sačekao je da se mercedes udalji, a zatim se i sam zaputio kući. Iako je padalo hladno i tmurno veče, osjećao se lijepo i ugodno.
Nekoliko kilometara dalje starac je, uz benzinsku pumpu gdje je nasuo gorivo, primijetio malu ćevabdžinicu. Izašao je s namjerom da nešto pojede prije nego nastavi put. Unutra je bilo toplo i ugodno. Čuvši glas iz kuhinje: “Sestro, posluži još ovu mušteriju i onda idi kući,” znao je da je radno vrijeme bilo pri kraju.

Iza zavjese se pojavila mlada i nasmijana žena. Bila je jako ljubazna. Primijetio je da je će uskoro na ovaj svijet donijeti još jedno biće. Pitao se, kako je moguće da neko kome život nudi tako malo, bude tako ljubazan prema strancu kojeg prvi put vidi. Tada se sjetio Jusufa.

Nakon što je pojeo ćevape pružio je novčanicu od 200 KM kako bi platio račun. Mlada žena je pitala ima li sitno, ali je on odmahnuo glavom. “Braco, imaš li sitno 200 KM”, pitala je brata koji je iz druge prostorije kazao da ima. Nakon što se izgubila iza zavjese, starac je ustao i tiho izašao napolje i odvezao se.

Kada se vratila sa kusurom, Alma se pitala šta se desilo sa starim gospodinom. Utom je primjetila komadić papira na stolu za kojim je sjedio. Oči su joj se napunile suzama kada je sadržak pročitala. Pisalo je: “Ništa mi ne dugujete. Jednom mi je neko učinio uslugu kao što to ja vama činim. Ali ako baš želite da mi vratite, evo šta trebate uraditi. Ne dopustite da se lanac prekine s vama i kada budete nekom činili uslugu sjetite me se.”

Alma je pospremila sto, oprala suđe, i otišla kući. Razmišljala je o novcu i poruci. Kako je taj starac mogao znati kako je njoj i njenom mužu novac baš tad bio jako potreban? Kada dobiju bebu narednog mjeseca, biće doista teško. Znala je kako joj se muž brine. Jedva je čekala da ispriča mužu šta joj se desilo. Ulazeći u sobu, primjetila je da je Jusuf već bio zaspao.

01apr

Koliko si uspješan?

Ammar i Safet su se zaposlili u jednoj trgovačkoj firmi nakon završetka škole. Obojica su radili jako naporno i predano.

Nakon nekoliko godina Safet je bio unaprijeđen u šefa prodaje, dok je Ammar ostao raditi kao trgovac na istom odjelu. Jednog dana mu je prekipjelo i nije više mogao izdržati. Obratio se vlasniku firme žaleći se da on ne prepoznaje radnike koje naporno rade, nego unaprjeđuje samo one koji mu podilaze i koji mu se dodvoravaju. Ukoliko ne dobije unaprijeđenje ili bolju plaću napustiće firmu.

Šef je, naravno, znao da Ammar radi predano godinama. Htijući mu je pokazati kakva je razlika između njega i Safeta, šef je od Ammara zatražio sljedeće:
“Idi i istraži da li neko u čaršiji prodaje lubenicu?”

Ammar je otišao, provozao se čaršijom, vidio lubenicu ispred jedne trgovine i kada se vratio odgovorio je potvrdno. Šef je pitao kolika je cijena. Ammar je ponovo otišao i vratio se sa informacijom da je cijena 90 feninga po kilogramu.

Kada je dobio i ovu informaciju, šef je upoznao Ammara da je potpuno isti zadatak dao i Safetu. Safet je otišao i kada se vratio izvjesio je šefa: “Šefe, samo jedan čovjek prodaje lubenicu. Kilogram je 90 feninga, ali ako bi od njega otkupili 300 kg cijena bi bila 80 feninga po kilogramu. Također, ako bi otkupili sve, cijena bi bila po 70 feninga po kilogramu. Ukupno ima 350 komada gdje je prosječna težina svake lubenice 8 kg. Svježa je i kvalitetna. Probao sam. Stigla mu je prije 2 dana iz Makedonije.”

Ammar je slušao izrogačenih očiju shvatajući razliku između sebe i njega. Odlučio je ostati u firmi i učiti od Safeta.

Dragi prijatelji, odgovornija i predanija osoba postaje uspješnija. Ona dublje razmišlja i gleda daleko naprijed. Iz istih razloga uspješne osobe gledaju i planiraju mjesecima i godinama unaprijed, dok možda ti nisi isplanirao niti razmišljaš za naredna dva dana. Razmisli, koliko daleko i koliko predano planiraš SVOJ uspjeh?