Ko, kako i zašto osvaja srca ljudi?

Ko, kako i zašto osvaja srca ljudi?

  • 28/05/2017
  • Sabahuddin ef. Sijamhodžić

Sve naše govore možemo podijeliti u dvije grupe: informativni i autentični. U čemu je razlika?

Odgovor na ovo pitanje sam našao u jednoj priči koju sam za potrebe ovog teksta prilagodio. Priča ide otprilike ovako:

Imam A. je prisustvovao skupu gdje se okupio veliki broj osoba. Organizator skupa je tražio da se okupljeni kratko predstave navodeći primjer koji ih najsnažnije motivira i povećava njihovu predanost u radu za islam.

Imam A., inače vješt i istreniran govornik, sa stotinama održanih govora i javnih obraćanja, odabrao je ajete koji govore o činjenju dobrih djela kroz primjer sedam klasova i sedam stotina zrna. Do sada se osvjedočio dosta puta da je taj primjer bio motivirajući za osobe koje su prisustvovale njegovim predavanjima. Kada je završio prisutni nisu odoljeli i nagradili su njegov način govora, odmjerenost, dikciju, držanje, pokrete tijela,… aplauzom ili riječima „Subhanallah“!

Govornici su se ređali i došlo se do samoga kraja. Ostao je još jedan stariji imam koji je sjedio u dnu sale. Kada su ga pozvali da podijeli sa prisutnima svoj primjer morali su mu još jednom objasniti šta se od njega očekuje. Sluh ga nije najbolje služio te ni u prvi mah nije najbolje čuo šta se od govornika tražilo.

Počeo je: ‘Ja sam imam već 40 godina. Prošao sam kroz razna iskušenja i tegobe, ali i tiha i lijepa vremena. Osnovnu snagu sam nalazio u učenju Kur’ana i čitanju hadisa mog dragog Pejgambera s.a.v.s. Kada bih čitao Allahove poruke i poruke Njegovog Poslanika s.a.v.s. osjećao sam da su sve baš meni kazane i meni naloženo da ih prenesem drugima…’ Pri spomenu imena Poslanika s.a.v.s., dedo je zajecao… Njegove riječi, držanje, duboka vjera u Boga koja se osjećala i nepresušna ljubav prema Resulullahu su nadomjestili njegovo zamuckivanje… Njegove kratke, nekad i nepovezane riječi su bile iščekivane kao lijek za bolesna srca… U sali je vladao tajac… Bilo je primjetno kako mnogi kriomice brišu suzne oči. Dedo je govorio još par minuta i onda se vratio na svoje mjesto.”

Nije bilo potrebe postavljati pitanja ko je ostavio najsnažniji dojam na prisutne.

Na kraju, kada su se razilazili, domaćin susreta je na izlazu čestitao imamu A. na inspirativnom nastupu i upitao ga da da svoje mišljenje o vlastitom govoru i govoru staroga imama, kao dva najupečatljivija i najmotiviranija govora.

Imam A. je kratko odgovorio: „Ja znam da držim govore…. a on zna da osvaja srca. I moje je danas osvojio“

Stari imam nije planirao svoj nastup. Sve što je kazao, kazao je iz srca i to je bilo dublje i moćnije od bilo kakvog planiranog i pripremanog govora. Riječi iz srca su našla svoje mjesto u srcima.

Prvi govor je bio informativan, a drugi autentičan.

Ljudi mogu da osjete i znaju kada je neko pripremljen, ima informacije i kada neko ima iskustva u javnom obraćanju. Ali jednako tako njihova srca znaju kada je nešto pripremljeno za srca, a kada za ljudske uši.

Ovo je moguće primjeniti i kod slušanja učenja Kur’ana. Srce može osjetiti kada neko uči Kur’an ‘sa srca’, a kada radi aplauza ili hvale. Najbolji rezultat se postiže kada učač uči ‘sa srca’, njegov glas ima predispozicije za melodično učenje Kur’ana i da sve to kruniše vještinom učenja koja se učila pred znalcima.

Autentičnost je skoro nemoguće postići bez iskrenosti, što ne znači da i informativni govori ne mogu biti iskreni. Informativni govori najčešće imaju za cilj utjecati na razum ljudi, a ne na srca. I jako je važno razumjeti gdje je mjesto informativnim govorima. To su prije svega škole i službena obraćanja. Svaki informativni govor koji ima dozu autentičnosti, empatije i srceciljanog djelovanja biva dodatno jači i upečatljiviji.

Ovo je izuzetno važno razumjeti. Svi govori imama/hatiba/vaiza su prije svega, odnosno, trebali bi biti autentični, pa tek onda informativni. Nema šanse uzeti srca ljudi, pogotovo na dulje staze, sa govorima koji imaju informativni karakter. Takvi se koriste u mektebu i kursevima, ali opet sa dozom autentičnosti.

Šta utječe na snagu autentičnog govora?

Prije svega to je osoba kao takva. Njen život i njeni postupci u komunikaciji sa ljudima. Put do ljudskih srca se pravi predanim i iskrenim životom u službi Bogu dragome. Usklađenost riječi i djela govornika, te njegova sposobnost da svojim srcem zagrli sve one čija srca zagrljaj žele.

Srca ljudi se osvajaju onda kada ti ljudi prepoznaju i osvjedočuju da onaj ko govori u biti služi i da je njegov život istinsko služenje (hidmet).

Mogli bi se pitati: Može li srce biti prevareno i zavedeno? O, da! Itekako.

Kvalitetni govornici znaju važnost emocija i kako ih probuditi. Bar svima je poznato da i lažljivci mogu glumiti iskrene, pa zašto ne bi neko htio ili želio ribariti ljudska srca i duše iz Bog zna kojih ciljeva.

Srca bivaju zavedene govorima kojima su prethodnili dobri treninzi i prije isprobani efektivni primjeri u formi šale, interesantne predaje i sl. Ovdje bi mogli takve govore nazvati odgljumljena autentičnost.

Po meni, najštetniji i sa dugoročno štetnim posljedicama jesu iskreni i autentični govori, bez mudrosti i šireg konteksta. Probuđene emocije vrlo često zasljepljuju razum, što je plodno tlo za manipulaciju.

Ne postoji pravilo da riječi iz srca moraju biti isključivo blage i ozbiljne. One mogu biti i energične i pune naboja. Sve ovisi o osobi i njegovoj vrsti autentičnog govora.

Stalno učenje i sakupljanje što više informacija u kombinaciji sa iskrenošću i sve to krunisano sa usvajanjem vještina držanja govora daje najbolji rezultat. Autentični, sa informacijama siromašni govori, mogu upaliti plamen vjere ali ga teško mogu zadržati. Govori sa mnoštvom informacija ali bez primjenjenih pravila uspješnog govorništva imaće krnjav rezultat i takvi će govornici biti u pravilu dosadni.

Smatram da se pod hitno moraju imami, vaizi, vjeroučitelji, muallimi, profesori,… (samo)podvrgnuti nekoj vrsti edukacije u govorništvu. Ali ne na način da neko proizvoljno i shodno aktuelnom trenutku propisuje pravila javnog nastupa, već da to bude isključivo profesionalan pristup. Tu vrstu edukacije mogu držati osobe koje znaju i primjenjuju pravila javnog govora u svojim nastupima i kao takve slove kao dobri vaizi/predavači/hatibi.

Naravno, nemoguće je da svako jednako dobro i kvalitetno zna i umije javno govoriti, ali je sasvim sigurno moguće da je svako u stanju da unaprijedi i poboljša vlastitu kvalitetu javnog nastupa.

Kada se sve ovo ojača i osnaži iskrenošću i kada svakom imamu bude vodilja jedna rečenica staroga imama ‘..kada god govorim sjetim se da me Allah vidi i da to što govorim govorim kao da me Pejgamber gleda i sluša… onda me bude strah da ne budem iskren i stid da ne budem pripremljen‘ onda… onda će naše riječi dopirati do srca ljudi.

I za kraj jedno pitanje koje će svakome kazati koliko mu je do sada stvarno bilo stalo do njegovog javnog nastupa.

Koliko knjiga, video-predavanja, seminara, kurseva,… si do sada pročitao/ pogledao /pohađao … gdje je isklučivi cilj kvalitetno javno govorništvo?

Sabahuddin ef. Sijamhodžić- imam džemata GAM