Poštovani Sabahuddin efendija,

Najprije Tebi i Tvome džematu, a zatim svim Bošnjacima svijeta čestitam Dan Bošnjaka, 28. septembar.

Tog datuma, 1993. godine, Bošnjaci su odlučili da na sebe preuzmu odgovornost za svoju sudbinu; iz tuđih u svoje ruke; da okončaju 150 godina dugo doba nacionalne adolescencije, koje je predugo trajalo (primarno tuđom krivicom, djelimično i našom neosviješćenošću); vratili su svoje izvorno ime “Bošnjaci” i obnovili sintagmu “Bosanski jezik” kao ime svog jezika.
…
Dvije pjesme koje Ti šaljem, prilog su ovoj čestitci.
Neka nam je srećan DAN BOŠNJAKA.

Ferid

MOLITVA BOŠNJAKA

Bože,
Svima si darovao slobodu, znanje i savjest

Dopusti i meni
Da sam raskujem svoje okove
snagom koju si mi Ti dao
I neka me ne oslobađa niko drugi!
Ako treba da postanem
Rob svog oslobodioca
Ostavi me zauvijek okovanog

Bože,
Dopusti i meni
Da sam pronađem put do svog znanja
umom koji si mi Ti dao
I neka me niko ne vodi svjetlom svoje lampe!
Ako treba da progledam
tuđim vidom
Ostavi me zauvijek u mraku bespuća

Bože,
Dopusti i meni
Da sam okajem svoje grijehe
savješću koju si mi Ti dao
I neka me niko ne pere od mojih grijehova!
Ako treba da Tvoj oproštaj
zahvalim drugom
Ostavi me da griješan iziđem pred Tvoje lice

Ferid Muhić

BIO SAM U BOSNI

Predugo sam umjesto Bosne
U bisage, u vreće, u mješine kozje
U sepete, u torbe, u naćve,
U ćase, u tepsije, u sahane,
U ibrike, u bardake,
Trpao, sipao, nalivao,
Sve što usput nađoh

Dok mi od Bosne ne ostade ništa;
Ni zehre, ni mrve, ni truna, ni kapi,
Ni trijeske luči,
Ni leptirovo krilo,
Dok mi sva Bosna ne ishlapi,
Kao da je nikada nije ni bilo.

Prenuh se tek kada o Bosni stigoše strašni glasi,
Na srce mi kanu kap borove smole,
S mahovskih Rudina
Sjećanja mi spasi
Zlatni odsjaj dina,

Sada prelazim Savu kod Šamca,
Bosna, sva nauznak, Suncem obasjana!
Bezmjernim nebom plove bijela jedra
Drhtim dok prilazim Bosni
Kao da dragoj zalazim u njedra

Dalje, sve uz Bosnu rijeku,
Nailazi Bosna, zemlja tvrdih stijena,
Kaljava puta kroz kasabu,
U sebe zagledana,
U svoju istinu što odolijeva vijeku!

Cestom uskom zaprežna kola škripe, dorati znojni
(topot, praporci, povrh sjajnih sapi kamdžije fijuk!)
Goveda mirna, kraj puta, ponegdje ovce, tor
Brda se usjekla u plavet,
Bosna samonikla, sama sebi zavjet
Iz ljutog kamena niknut bor
U zenit neba poboden pijuk!

Evo i Žepča, u ravnom dolu,
Pod Jeleč planinom gdje je djevojka sokolu zulum učinila!
Već se vide:
Džamija, katedrala, crkva!
Zajedno stoje, vidaju rane
Dok vrelo Kiseljaka ključa
I bistrim mlazom crta Božju parabolu
U ove bezbožne dane!

Još korak i znaću
Ima li za mene Bosne,
Može li se još u Bosnu
Je li od Bosne ostalo išta,
Sem mezarja i zgarišta
Strijepim a kročiti moram,
Jer sav je naš put zbog jednog koraka

Tad se nebo smrknu, udari oluja
Kroz fijuke vjetra, iznenadni pljusak,
Sijev nebeske munje, moćni prasak groma
Kroz tutanj jarosni,
Obuze me snaga svijetle jasne misli:

Bio sam i biću
Zauvijek u Bosni!

Ferid Muhić