Težeći ka razumijevanju islama i njegovih propisa, u kontekstu govora o kamati, naprosto čovjek bude začuđen činjenicom da je potpuna i nedvosmislena zabrana korištenja kamate došla nakon Oslobođenja Mekke, pred kraj poslaničke misije Muhammeda, s.a.v.s. Zašto? Sveznajući Gospodar, Allah dž.š., je znao kako negativnu ulogu u organizaciji društva ima kamata. Ako je tako, a jeste, zašto kamata nije bila jasno zabranjena još dok je Poslanik, a. s., bio u Mekki, prije Hidžre? Slična pitanja se mogu postaviti za brojne druge naredbe ili zabrane. Zašto je nešto naređeno baš onda kada je naređeno ili zašto je nešto zabranjeno baš onda kada je zabranjeno?

Postupnost – temelj mudrosti

Uzvišeni Allah je mogao, dakako, u istome trenu spustiti na srce Poslanika, s.a.v.s., cijeli Kur’an, ali nije tako bilo. Tokom 23 godine poslanstva Uzvišeni Allah je dostavljao vječne kur’anske poruke u kojima su se nalazili savršeni propisi za ovosvjetski život čovjekov, ali i propisi čije slijeđenje i prakticiranje čini pozitivnu ahiretsku sudbinu izvjesnijom. Uzvišeni Allah je postepeno objavljivao propise (npr. zabrana alkohola i kamate) shodno stepenu razumijevanja, mogućnostima i potrebama tadašnjeg arabljanskog čovjeka. Čovjek postaje obavezan izvršavati neki propis tek onda kada se ostvare sve pretpostavke za njegovo izvršavanje. Prve godine poslanstva su, kako je to općepoznato, bile period u kojem je Poslanik, s.a.v.s., tajno pozivao u islam. Zašto nije od prvog dana pozivao otvoreno i javno? Zato što za to nisu bile ispunjene potrebne pretpostavke.

Nikada nismo lošije razumijevali prioritete našeg djelovanja, nikada nismo imali manje razumijevanja jedni za druge, nikada nismo ružnije mislili o muslimanima koji nešto drugačije misle od nas, nikada nam nije bilo manje stalo do odmjerenog i mudrog djelovanja, nikada islamsko bratstvo i međumuslimansko uvažavanje nije bilo na nižoj razini i nikada prije nismo pridavali toliku važnost sporednim propisima i pitanjima neslaganja kao danas.

Potpuno isti slučaj je i sa Sunnetom Poslanika, s.a.v.s. Većina predaja o propisima naše vjere se veže za medinski period poslanstva. Brojni sunneti koje danas smatramo temeljnim sunnetima su iz zadnjih godina poslanstva. Čak postoje vjerodostojne predaje o tome da je Poslanik, s.a.v.s., znao nešto zabraniti, a u kasnijem periodu poslanstva to isto dozvoliti (primjer posjete mezarju). Iz svega ovoga razumijevamo jednu od najvažnijih lekcija za muslimane do Dana sudnjega, a to je da u dostavljanju poruke islama ljudima i objašnjavanju određenih propisa valja poznavati stanje naroda kojem se govori, njihov stepen razumijevanja, način života koji vode, njihovu ekonomsku moć, njihove prednosti i slabosti, odnosno, poznavati u cjelosti njihov životni ambijent.

Izuzetno je motivirajući hadis Poslanika, s.a.v.s., u kojem govori o velikoj nagradi onoj osobi koja bude povod/razlog da neko prihvati islam ili da neko počne primjenjivati neki sadržinski element islama, odnosno da se kloni nečega što islam osuđuje. Međutim, šta ako neko ima iskrene namjere, ali nema potrebno znanje, ili čak da ima i potrebno znanje, ali ne poznaje stanje onoga kome govori, te svojim postupkom izazove veću štetu od namjeravane koristi? Šta ako neko zbog netaktičnosti, nepoznavanja psihologije čovjeka, zbog ambijenta, zbog loše procjene, zbog lošeg razumijevanja prioriteta u djelovanju izazove problem i averziju ljudi prema sebi ili što je još najgore, averziju prema islamu uopće. I sam sam bio svjedok mnogo puta da se ljudima govori o nekom aspektu islama na način da ga ni sam, zbog načina na koji se o njemu govori, nikad ne bih prihvatio. Da nas Allah sačuva da i sami tako radimo.

Tefsirska i hadiska nauka pridaju veliku pažnju pitanju kada je objavljen koji kur’anski ajet, odnosno kada i u kojim okolnostima je Muhammed, a. s., izrekao određeni hadis. Ovo pitanje valja razumije(va)ti ispravno u našem vremenu.

Rekao bih da je naš temeljni problem u tome da islam i njegove propise ne znamo, ne želimo ili nećemo posmatrati kao postupno objavljene vječne istine i da se te istine često moraju primjenjivati – postupno.

Činjenica da su neki od najboljih drugova Poslanika, s.a.v.s., s kojim su odrasli i kojeg su veoma dobro poznavali, postali muslimani tek u vrijeme oslobođenja Mekke, nakon 20 godina poslanstva, govori nam da će nekome iz naše svakodnevice trebati godine i godine da nešto nađe svoj smiraj u njihovim srcima, makar se naša ljepota pristupa i mudrost metode izdizali u visine i ličili na poslanički savršeni poziv. Vrhunac oholosti bi bilo pretpostaviti da bilo ko od nas zna bolje i ima bolje metode u osvajanju ljudskih srca od Poslanika, s.a.v.s. To pogotovo neće uspjeti umišljeni šejhovi ili daije ili imami koji prelijepu riječ islama nastoje dostavljati kruto, oholo, grubo i netaktično.

Uspjeh hoo-ruk metode je moguć samo u hoo-ruk srcima. I onda imamo hoo-ruk stanje.

Uzvišeni Allah opisuje Poslanika, s.a.v.s., i kaže: “(O, Muhammede), da si bio grub i osora srca razbježali bi se od tebe!” (Alu Imran, 159.)

Ništa se nije slučajno dešavalo sa prvom generacijom muslimana. Svaki događaj, svaki detalj iz života Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba koji su nam vjerodostojno preneseni nisu slučajni. Uzvišeni Allah je Svojom savršenom mudrošću kreirao razne životne situacije putem kojih je Poslanik, s.a.v.s., objašnjavao propise. Radi ilustracije spominjem jedan jedini slučaj u kojem je Poslanik, s.a.v.s., „napravio grješku“ i klanjao pet umjesto četiri rekata podnevskog farza. To se desilo samo s jednim razlogom – da poduči ashabe, a i sve generacije muslimana do Dana sudnjega kako će se ponašati u sličnoj situaciju.

Tri prožimajuće faze u spoznaji vjere

Svaki čovjek se tokom svog života nalazi u jednoj od tri faze: mekkanskoj, predislamskoj fazi, mekkanskoj islamskoj i medinskoj fazi. Oni koji nisu muslimani se nalaze u mekanskoj predislamskoj fazi koja se najčešće imenuje džahilijjetom  (stanjem neznanja i nepoznavanja Uzvišenog Allaha). Ostale dvije faze se isprepliću kod svih muslimana u manjoj ili većoj mjeri. Kako? Recimo da neki čovjek ne klanja, ali obavi hadž. Propis klanjanja namaza je iz mekanske faze poslanstva, a propis obavljanja hadža iz poznije medinske faze. U pogledu namaza taj čovjek je još u svojoj Mekki i još uvijek nije učinio svoju hidžru, dok je u pogledu izvršavanja obaveze hadždža u poodmakloj medinskoj fazi.

Zar ne bi bilo sjajno kada bi se saglasili, i „mi“ i „vi“ da budemo svi „mi“, i da ne otvaramo sporna pitanja nego da trošimo vrijeme i energiju na naše uvažavanje, poštovanje, svakovrsno jačanje? Zar ne bi bilo sjajno kada bi oni učeni među nama osudili svaki pokušaj otvaranja spornih pitanja od strane onih kojima je lična promocija, lični interes ili senzacionalnost osnovni interes? Zar nemamo tako mnogo problema na čijem rješavanju možemo zajedno raditi i međusobno jačati?

Danas na svakom koraku se susrećemo sa ljudima koji se obraćaju medinskim rječnikom ljudima koji su na samom početku mekkanskog perioda. Tu leži naše nerazumijevanje i u tome se kriju naši brojni nesporazumi. Uzvišeni Allah nije zabranio kamatu, kao jedan od strašnih grijeha do pred kraj poslaničke misije Njegovog Posljednjeg Poslanika, s.a.v.s. Zašto? Naprosto zato što su se upravo u tom vremenu ispunile sve pretpostavke za donošenje takvog propisa. Do tada, kamata se nije hvalila i podržavala. Njeno prisustvo i praksa među muslimanima se tolerisala. Jednako tako, ljudi koji kvalitetno poznaju islamsko učenje i koji razumijevaju šta znače prioriteti u vjeri moraju znati prepoznati šta i do kada se može tolerisati, a sve zarad većeg interesa.

Ako neko jest ili smatra da jest u poodmakloj medinskoj fazi i želi govoriti samo tim jezikom, on postaje nerazumljiv, zbunjujući onima kojima je potrebno još govoriti jezikom prvih objava. On u biti ne govori ništa loše, ali postupa loše. On u biti govori istinu, ali u pogrešno vrijeme, na pogrješnom mjestu i pogrešnim ljudima. Medinska faza poimanja vjere, posebice kod onih koji islamu druge podučavaju, mora u sebi sadržavati znanje i mudrost u postupanju. Zar Uzvišeni Allah nas ne podsjeća da se na put našeg Gospodara ima pozivati mudro i na lijep način. Nije dovoljno da sadržaj poziva bude ispravan, potrebno je da način pozivanja bude mudar i lijep. Upravo u ovome pronalazimo razloge da se laž koja se lijepo i mudro pakuje može i stoljećima prodavati, a da istina koja se loše i na ružan način drugima dostavlja biva odbijena i ne uspijeva osvojiti srca ljudi.

Razumijevanje prioriteta, nužne postepenosti u primjeni propisa, duboko razumijevanje za stanja u kojima se nalaze naša braća muslimani, lijepo mišljenje o njima, mudrost i odmjerenost u djelovanju, te prihvatanje islamskog bratstva i međusobnog uvažavanja kao jedinog modela našeg ophođenja jednih s drugima je najvažnija obaveza svih nas. Poslanik, s.a.v.s., nas cijelim svojim životom uči kako govoriti, kako raditi, kako o drugima misliti, kako rješavati probleme, kako saburati, itd.

Međumuslimanski odnosi danas na globalnom planu nisu bili, čini se, nikada gori. Nikada nismo lošije razumijevali prioritete našeg djelovanja, nikada nismo imali manje razumijevanja jedni za druge, nikada nismo ružnije mislili o muslimanima koji nešto drugačije misle od nas, nikada nam nije bilo manje stalo do odmjerenog i mudrog djelovanja, nikada islamsko bratstvo i međumuslimansko uvažavanje nije bilo na nižoj razini i nikada prije nismo pridavali toliku važnost sporednim propisima i pitanjima neslaganja kao danas. Šta se to s nama dešava?

Moratorij na razgovor o primjeni (nekih) sunneta i iskorjenjivanje bid’ata

Zar nije krajnje vrijeme u kojem bi – oni koji su znaniji i bolji među nama, ili smatraju sebe znanijim i boljim, ili ih mi smatramo znanijim i boljim –  trebali napustiti rasprave? Zar nije krajnje vrijeme da stavljamo u prvi plan sve ono što nas zbližava i oko čega nemamo različite stavove, a da na sve ono oko čega se sporimo stavimo moratorij na razgovor o tome? Zar nam treba još dokaza, osim naše surove stvarnsti, da je kontraproduktivno insistiranje na važnosti ostavljanja/slijeđenja (nekih) novotarija, jer to samo pojačava i dublje ih ukorijenjuje u praksu onih s kojima se ne slažemo? Zar nije najveća novotarija sa najsurovijim posljedicama izazivanje neprijateljstva među muslimanima?

Zar ne bi bilo sjajno kada bi se saglasili, i „mi“ i „vi“ da budemo svi „mi“, i da ne otvaramo sporna pitanja nego da trošimo vrijeme i energiju na naše uvažavanje, poštovanje, svakovrsno jačanje? Zar ne bi bilo sjajno kada bi oni učeni među nama osudili svaki pokušaj otvaranja spornih pitanja od strane onih kojima je lična promocija, lični interes ili senzacionalnost osnovni interes? Zar nemamo tako mnogo problema na čijem rješavanju možemo zajedno raditi i međusobno jačati? Problemi nemorala, alkoholizma, kocke, lažnog svjedočenja, psovke, prjevare, neizvršavanja namaza, zekata, nedovoljne odgovornosti prema preuzetim obavezama… samo su neki i svima nama zajednički problemi. I pomrijet ćemo, a nećemo ih riješiti.

Zašto se od +333 sunneta kojih nema u primjeni mora insistirati na onih 5 koji nas (po)dijele na „mi“ i „vi“. Ne, ne dijele nas sunneti, nego naše pogrješno razumijevanje njihove primjene. Zašto se sve prakse i običaji, na koje se ukazuje kao pogrješne, konačno ne počnu rješavati tamo gdje je mjesto – među ulemom. Mudro, hladne glave, iskreno i dobronamjerno uvažavajući u potpunosti naš amijent.

Danas skoro niko ne govori o propisima iz oblasti bračnog, nasljednog, vakufskog, građanskog… prava. Zakačili smo se samo ibadeta i to u onoj mjeri u kojoj se naglašavaju razlike, i to one vizuelne. Da Allah sačuva!

Sasvim sam siguran da nikoga neće uvesti u Džennet pregršt sunneta koje prakticira, a da upravo s njima bode oči svojoj braći i sestrama i naglašava međusobnu razliku koja se često pretvara u međusobni animozitet, a nerijetko i u rasprave o ispravnosti nečije vjere koje se (često) završavaju svađom i uvrjedama. U isto to vrijeme mnogi sunneti ostaju neprimijenjeni, samo zato što nisu vidljivi za oči onih s kojima dijelimo isti životni prostor.

Prve generacije muslimana, na koje se pozivamo, nisu se uopće bavili pitanjima o kojima će se naši sjajni i dragi šejhovi poput imama Tahavija, Maturidija, Eš’arija, Gazzalija, Malika, Ebu Hanife, Ahmeda, Šafije, Ibn Tejmijje i dr. kasnije razići. I bili su sjajni muslimani. U temeljima naše vjere ne stoji da se moramo očitovati o ovim pitanjima. Zato – ostavimo to! Ne zbunjujmo narod!  Poštujmo naše imame u mezhebima, jer sve što su činili, činili su s dobrim namjerama i pokušavali dati najbolje i najispravnije odgovore.

Primjena nekih sunneta i(li) novotarija kao kamen spoticanja

Insistiranje na mezhebsko-vizuelnoj razlici je štetno u ovom vremenu. Insistiranje da se ožive i spuste među obične ljude teme o kojima su se naši dragi i cijenjeni imami razilazili je najveći šejtanski uspjeh. On nas ne uspijeva odvratiti od islama, od brige za našom ahiretskom sudbinom, ali nas uspijeva nagovoriti da se bavimo temama koje rasturaju naše bratstvo i ruše naš ahlak. Umjesto dubokog razumijevanja, blagog postupanja i činjenja dove Uzvišenom za našu braću i sestre koji čine nešto pogrješno – svjesno ili nesvjesno, sa znanjem ili bez znanja – mi smo odabrali etiketiranje, mržnju, prijezir, ogovaranje, ismijavanje, zluradost, ružno mišljenje, utjerivanje u laž, insistiranje na svome stavu, osvetnički pristup i sl.

Zašto se od +333 sunneta kojih nema u primjeni mora insistirati na onih 5 koji nas (po)dijele na „mi“ i „vi“. Ne, ne dijele nas sunneti, nego naše pogrješno razumijevanje njihove primjene.

Zašto se sve prakse i običaji, na koje se ukazuje kao pogrešne, konačno ne počnu rješavati tamo gdje je mjesto – među ulemom. Mudro, hladne glave, iskreno i dobronamjerno uvažavajući u potpunosti naš amijent.

Pošto, očigledno, nismo trenutno u stanju odmah pristupiti tome, a zarad općeg interesa muslimana bilo bi korisno da se sva naša sporna pitanja stave na – stand by (čekanje i odgodu). Ne možemo da ih „ugasimo – turn off“, jer je to nemoguće, ali da privremeno nestane slike i tona u našim neslaganjima i da se u međusobnoj bratskoj ljubavi i uvažavanju osposob(ljava)imo da za neko vrijeme otvaramo pitanja koja smo stavili na čekanje. Među ulemom.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao u hadisu: ”Nijedan narod nije zalutao nakon upute na kojoj je bio, osim nakon što su počeli sa raspravom.” (Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed)

Također je kazao: „Ja garantujem kuću u podnožju Dženneta onome ko ostavi raspravu pa makar bio u pravu.“ (Ebu Davud)

Jesmo li narod koji je zalutao ili smo, pak, narod kojem nije stalo do Dženneta? Po načinu kako postupamo znat ćemo odgovor.

(preporod.com)