Ovaj napuni sebi maštraf svojih trešanja i jedući ih nastavi razgovarati sa ahbabom. U razgovoru provedoše dosta vremena. Tokom razgovora su uzeli još po jednu maštrafu trešanja i uneznan ih pojeli.

Kada je došlo vrijeme da se trešnje plate trgovac reče ahbabu iznos četiri maštrafe trešanja. Ovaj drugi mu pružajući novac za dvije reče: “Pa neću ti valjda plaćati tvoje trešnje koje si sam pojeo. Da mene nije bilo, ne bi ni znao kako su ukusne.”

Ova me priča, na neki način, podsjeća na naše korištenje Facebooka.

Za brojne mudrosti, znanja i informacije koje pročitamo na FB ili pogledamo negdje na internetu smatramo da se na nas ne odnose. Mi ih samo lijepo proslijedimo drugima (Share – Podijeli), a da one kod nas nisu proizvele ama baš nikakvu promjenu. Ostali smo isti.

Koliko samo puta čitamo pozive na razne konkretne aktivnosti – a da nismo u tome učestvovali. Eventualno smo to samo podijelili s drugima. (Zamisli da svi samo to urade – šta bi se desilo? Evo npr., sakupljanje pomoći nekome, izvršavanje nekog ibadeta, kupovina proizvoda kojim pomažemo lokalnu zajednicu ili nacionalnu ekonomiju, čitanje korisnog teksta a da to čitanje traje dulje od 2 minuta, itd. )

Koliko je poziva na međusobno poštovanje i uvažavanje drugog i drugačijeg, a opet prvom prilikom istresemo svo smeće iz grudi svojih na nekoga ko ima drugačije mišljenje od nas.

Koliko se govori o ljepoti i važnosti učenja Kur’ana, a mi i članovi naših porodica još ne znamo Kur’an učiti.

Koliko je poziva na pošten i bogobojazan način življenja, a mi na prvom iskušenju se ponesemo nepošteno pravdajući to da svi tako čine.

I tako u nedogled.

Trešnje su, ahbabu moj, način postizanja dženneta.

Zapamti, možeš godinama još na FB dijeliti načelno lijepe i korisne sadržaje (što je svakako bolje nego one ružne i štetne), ali dok ne shvatiš da se to sve tebe tiče i da su sve te poruke kazane tebi, tvome braćnom drugu, tvome djetetu i tebi dragim osobama nema neke posebne fajde.

To ti je isto kao što neko može godinama prodavati trešnje govoreći kako su lijepe i ukusne, zaboravljajući i nehtijući sam da ih jede ili s time htijući neki drugi cilj ostvariti, on neće znati kakvog su okusa i kakvu ugodu i lijep osjećaj pričinjaju onome ko ih jede.

أَتَأْمُرُونَ النَّاسَ بِالْبِرِّ وَتَنسَوْنَ أَنفُسَكُمْ وَأَنتُمْ تَتْلُونَ الْكِتَابَ أَفَلاَ تَعْقِلُونَ

“Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (El-Bakare, 44)