Prenosi Abdullah ibn Abbas r.a da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao nekom čovjeku savjetujući ga: “Iskoristi petero prije drugih petero: Mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti, život prije smrti.” (Hakim, sahih)

Gopodar svjetova raspoređuje svoje blagodati među ljudima onako kako On hoće. Često izražavamo svoje negodovanje s obzirom na Allahov raspored, umjesto da to nastojimo razumjeti i prihvatiti govoreći: “Gospodaru moj, obzirom da si mi darovao ovo što si mi darovao, Ti si taj koji od mene želi da ovo što mi je dato najbolje iskoristim, da Ti se približim. Ti znaš zašto si mi dao, ovo što mi je dato i zašto si mi uskratio ono što mi je uskraćeno. Pa s kojom blagodati, moj Gospodaru, koju imam – imam priliku se najviše Tvome zadovoljstvu primaći?

Umjesto da koristimo ono što imamo, naša preokupacija postane ono što nemamo. I tako umjesto zahvalnosti na onome što nam je darovano i zbog žudnje za onim što nam je uskraćeno, postanemo ljubomorni na ljude oko sebe što na kraju preraste u zavidnost i zluradost. A zar ljubomora i zavidnost nisu prigovor i neslaganje s Božijom odredbom i Njegovim planom po kojem raspoređuje Svoje darove?

Ljudi nekada zavide drugim ljudima na onome što im je dato, a oni nemaju – a žele, ne znajući da je, možda, baš to najteže iskušenje onima kojima zavide i koji to imaju.

Najstrašnija stvar je u tome da ljudi zavide drugima na prilici i mogućnosti da čine grijeh govoreći: “Lahko je njemu kad može. Da sam na njegovom mjestu i ja bih.” Ovo se dešava kada osoba “koristi priliku” i čini blud, potkrada firmu, prima mito, skriva istinu, koristi se društvenom imovinom u privatne svrhe, namješta tendere, zapošljava rođake i prijatelje, isl.

Zavidjeti na grijehu je strašnije i pogubnije, od zavidnosti na blagodatima.

Svaka blagodat može biti i iskušenje, a iskušenje blagodat. Ono što razumijevamo kao blagodat, ako nas zavara i udalji od pokornosti Allahu – postane najopasnije iskušenje. A opet iskušenje koje nas nauči saburu i približi nas Allahu je, u biti, prava blagodat.

Stvar je kako se postavljamo prema svemu što imamo i prema svemu što nas zadesi.

Čovjek često provede cijeli život u nastojanju da jednu blagodat zamjeni sa drugom ili svjesno troši jednu za drugu. Često više blagodati daje za onu koju nema. I kada pomisli da je na koncu to i uspio shvati da će uskoro bez i jedne ostati.

Na primjer: Nastoji blagodat mladosti, slobodnog vremena i zdravlja potrošiti kako bi postigao blagodat imetka. Nakon dosta godina truda i rada počne smatrati da mu je to pošlo za rukom. Međutim, shvati ili čak ni ne shvati da je žrtvovanje tri ili više blagodati za jednu bilo suludo jer mu ta koju je postigao više ničemu ne služi. Više je ne može zamjeniti za mladost, niti za zdravlje, niti slobodno vrijeme. Nema više mladosti, zdravlje je narušeno, a o slobodnom vremenu da i ne govorimo. Njega je prvo izgubio. Onoga momenta kada je pristao na ovakvu trampu.

Da se razumijemo, sve ovo može biti sasvim prirodan slijed… ako ovakav razvoj događaja bude odgovor na pitanje s početka: “Gospodaru moj, s kojom blagodati koju imam imam priliku se najviše primaći Tvome zadovoljstvu?”

Poslanik s.a.v.s. nam govori u hadisu o deset stvari. Ne kaže da je pet prvih blagodat, a pet drugih iskušenje. Nego kaže da se onihi prvih pet iskoriste prije nego nastupi onih drugih pet. Do čovjeka je koja će od deset spomenutih stanja iskoristiti kao blagodati, a ako to propusti učiniti te iste stvari će mu biti iskušenja.

Život je ispunjen blagodatima, ali i iskušenjima. Život ispunjen smismlom i potpunim ubjeđenjem šta je njegova svrha biva put približavanja Allahu i nastojanje da se zasluži Njegovo zadovoljstvo. Takav život bude opisan hadisom u kojem se kaže: “Čudna li je stvar vjernika?! Svako stanje za njega je dobro. A to nije ni skim osim sa vjernikom. Ako mu se desi nešto lijepo zahvali Allahu i dobro mu je, a ako ga zadesi kakvo iskušenje, on se strpi pa mu to bude dobro za njega.” (Muslim)

Za kraj, od presudne važnosti je da čovjek razmišlja šta mu je darovano i koja blagodat bi trebala biti glavna u njegovom pribilžavanju Allahu…

Pogrešna je računica da čovjek nastoji postići Allahovo zadovoljstvo sa onom blagodati koje ima najmanje, a onu koje ima više nego mu je potrebno ne koristi ili je loše koristi. Mnogi ljudi danas koji imaju vremena na pretek zavide onima koji ga nemaju, a imaju više imetka od njih. Oni koji imaju imetka i nemaju vremena, zavide onima što imaju. I jedni i drugi čine grijeh i ne koriste blagodat koju imaju da se njome allahu približe.

S kojom blagodati, i na koja djela, na koje postupke, najviše računaš da ćete približiti Allahovom zadovoljstvu i Njegovoj milosti?

Šta radiš isključivo radi Allaha, a ne radi sebe?