Ako bi trebali jednom riječju ukazati na temeljnu i najbitniju poruku kurbana i hadža, ta dva važna ibadeta naše vjere, onda bi ta riječ bila: požrtvovanje. Postizanje bilo kojeg cilja zahtjeva napore i trud.

Završiti školu, odgojiti dijete, napraviti kuću da je nema niko takvu nadaleko, … nemoguće je bez požrtvovanje.

Ako bi pitali starije i iskusnije, da li današnja mladež shvata šta riječ požrtvovanje ili žrtva znači, odgovor bi bio negativan. Mladi nikoga i ništa ne cijene. Ne cijene majku koja ih je rodila i oca koji ga je zajedno s majkom odgojio i podigao. Mladi ne znaju i ne žele cijeniti napore i postignuća drugih. Olahko shvataju svijet oko sebe, i ne razmišljaju o njemu. Njima je jedino važno – živjeti. Živjeti i uživati. Skoro sve je dopušteno na putu postizanja trenutnog zadovoljstva. Živjeti dobro, imati dobro auto i stan, s vremena na vrijeme negdje otputovati, nemati puno djece da ti ne smetaju – je san današnjeg mladića ili djevojke. Nemati svekra i svekrvu, punca i punicu, ili familiju bračnog partnera je jako poželjno, jer nećeš gubiti vrijeme na posjete niti ćeš se mučiti dočekivati koga. Monotoniju i samoću razbiti s kućnim ljubimcem. Danas je to papagaj ili ribice u akvarijumu, a za koju godinu kad još uznapredujemo biće cuko ili možda kakva džukela. Šta će nam ko drugi. Dok to ne uvedemo u naše živote, imamo prijatelja s kojim smo proveli sate i sate, dane i dane, mjesece i mjesece, i nikad se nismo posvađali. To je pravi prijatelj, zar ne? Zato što je tako dobar, nema toga da ga nema. Bez obzira kako veliki bio da li od 56, preko 84 ili 92, pa do 106 centimetara, isto prijateljstvo nudi.

Ako bi pitali mlade danas ima li smisla se žrtvovati i nadati se uspjehu koji će nekada kasnije doći. Ma šta oni odgovorili, svojim postupcima govore da im požrtvovanje i spremnost na mukotrpan rad i napore s ciljem nije ni na kraj pameti. Bolje je živjeti od danas do sutra. Vjerovati samo u ono što je u tanjiru, u ormaru, u garaži, na kontu,…

Čitati, učiti, studirati, savladavati nova znanja, uzeti knjigu za prijatelja – e to baš i ne ide. Jer, bojimo se da će se gore spomenuti prijatelj naljutiti. Ma knjiga je neinteresantna. Ne možeš je upaliti pa da govori, niti ima sliku. Knjiga je stvar prošlosti i zaostalosti, a sada je vrijeme modernog „učenja“.

Danas postaje nenormalni oni koji uče i čitaju, koji znaju. Neznanje i tupavost je skoro postala vrlina. Sve češće čujete kako se hvale, nažalost sve su brojniji, kako nisu nikada ili bar odavno pročitali nikakvu knjigu. To je za aferima. I to šarenog.

Da se vratim prvoj rečenici ovoga teksta. Požrtvovanje. Šta je to? Kako to hadž i kurban imaju veze s ovim. Pa nije neko požrtvovanje izdvojiti 250 – 300 franaka za kurban! I na hadž se može otići, nije ni to nešto nedostižno. Bar za nas ovdje.

Ako sve ovo gledamo kroz franak – onda nema ni kurbana ni hadža. Klanje kurbana predstavlja simbolično, ali konkretno i praktično svjedočenje, da smo spremni u ime Uzvišenog Allaha sve žrtvovati. Ako je sva naša žrtva 250 franaka godišnje, onda taj kurban nije pravi kurban. Kurban je simbol. Kao što je Ibrahim a.s. bio spreman žrtvovati svoga sina za hatar Jedinoga Boga, a sina je volio jako mnogo, on nam svojom spremnošču poručuje da se u blizinu Allaha (ar. qurban, blizina) može doći samo sa potpunom predanošću i potpunom spremnošću. Dok hadž predstavlja centralni događaj u životu čovjeka. Jer, vrijeme u kojem je hadž Allah u Kur’anu naziva svetim (ešhuri-l-hurum), mjesta gdje se obavljaju obredi hadža su u sveta mjesta (harem), a i sam čovjek prisutan u određenom vremenu i određenom prostoru, mora se oblačenjem ihrama simbolički osloboditi prolaznosti ovoga svijeta i potpunosti se predati cilju na kojem svi završavamo.

Pogubnost i opasnost modernosg života, života u kojem nema svetosti, u kojem nema spremnosti žrtvovanja za više ciljeve, niti spremnosti da se hodi tim putem, je svakako vrijeme koje nas vjernike mora značajno uozbiljiti i podsjetiti na našu prolaznost i posljednju scenu u filmu koji se ovim životom zove